U osnovnoj školi nisam bila uzorna učenica moglo bi se reći da sam jedva prolazila razrede iako je moja razrednica vjerovala u mene i sve činila da se upišem u neku srednju školu. Jedino je ona u meni vidjela skriveni potencijal.
Ne da se opravdavam ali biti dobar učenik uz oca alkoholičara, bježanja skoro svaku noć kod bake gledanje kako otac tuče majku...a nakon svega toga imati uz sebe nasilnog očuha, teško je biti dobar učenik u školi.
Na žalost, moj se očuh nije složio, znao je često reći da nisam sposobna završiti nijednu srednju školu. To me jako boljelo i bila sam razočarana, pa čak i povjerovala da sam nesposobna da išta postignem u životu po tom planu. Kao što to često biva, ako se neka laž stalno ponavlja, postane vremenom neka imitacija istine. Tako je bilo i kod mene.
Majka ga je podupirala, možda je i vjerovala u mene ali nije mu se željela zamjeriti. Prema njoj je bio dobar ali prema meni i sestri bio je nasilan i više od toga.
Kad sam doselila u Hrvatsku jako brzo sam naučila jezik ali ja sam željela više od toga. Upisala sam srednju i gle čuda, prošla sve razrede s peticom...sve same petice. Odmah sam upisala i ekonomski fakultet i bez problema ga završila i to na vrijeme.
Tek tada postala sam svjesna koliko sam sposobna i cijeniti samu sebe i bome bila sam i jako ponosna. Od tada znam uvijek reći (što i radim), da ako mogu drugi, mogu i ja.
Zato dragi moji blogeri uvijek, ama baš uvijek, vjerujte u sebe i ne dozvolite da nečija laž postane vaša istina.
Puno si mi puta pričala o svom životu. Ti si pravi primjer kako preživjeti i kako vjerujući u sebe čovjek može sve postiči. Umjesto da si završila na dnu, visoko si se digla zahvaljujući sebi, svojoj volji i vjeri u sebe. I kao što na kraju lijepo kažeš: Uvijek treba vjerovati u seba.
OdgovoriIzbrišiMam te rad hrdličko ma
Život je takav, nekad te baci blizu ponora a na tebi je da se izvućeš od tamo. Nije lako ali sve se može. Vjera u sebe je jako bitna ali ni u tome se ne smije pretjerivasti, ne smije se osjećati superiorno kao najpametniji na svijetu jer tada bi postao egoistički nastrojen. Sve u granicama normale a to je najteže postići...Kiss
IzbrišiJoj da samo isto postoje 2 tipa reakcija na to. Ili pad pod taj utjecaj ili udarit im kontru. Samo je isto teško samouvjerenosti imat kad nema nikog na svojoj strani. Kao klinac od 15 16 godina kad sam počeo radit praksu sve mi bilo novo a kad si klinac i u novoj sedini bez ikakvog prethodnog iskustva svi te lagano prcaju. Često mislim joj da mi se samo s ovim godinama i iskustvom vratit na tu poziciju....pomeo bih pod s njima!
OdgovoriIzbrišiZamisli samo, sestra i ja trpjeli smo skroz od malena. Nismo se znale niti mogle suprostaviti. A ovo što sam napisala, mislim na sam post, samo je jedan mali djelić svega toga. Pa ipak, ponosna sam na sebe jer sam prvenstveno sebi dokazala da MOGU da ZNAM. Eto vidiš i ti si doživljavao prcanje od drugih, što sada sigurno ne bi dozvolio....
IzbrišiI Ti si imala očuha i ja:(( i moja mama je držala sa njim kad so letjele batine po meni za bezveze, to nečem nikada zaboraviti, još danas ga ne volim ali vjerujem u sebe itekako vjerujem
OdgovoriIzbrišiDa, na žalost, i ja sam ga imala. Takve stvari se ne mogu nikada zaboraviti, shvaćam te. Ali izašli iz toga jače a to je najbitnije...
IzbrišiAutor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiJa nisam bio naročit u gimnaziji, samo sam njemački bio odličan, i na faksu sam bio prosječan dok me nije digla ta DDR stipendija, izuzetno rijetko se događa, na preporuke profesora, iako su ocjene sasvim prosječne, a nakon DDR iskustva sve je povijest.
OdgovoriIzbrišiU biti ja sam htjela samu sebe testirati i kad sam dobila prvu peticu rekla sam si da jedino takve ocijene mogu dobiti. Sjećam se da sam iz matematike trebala dobiti četvorku ali ja je nisam prihvatila već ponovo polagala i dobila pet. Moš mislit kako to nije bilo jasno onima koji su ispravljali jedinice hehehe.
IzbrišiUh, imam problem s tim. Prošla sam mobing na jednom poslu, predugo ostala u takvoj okolini, to me psihički dotuklo. Otada muku mučim sa samom sobom oko vjerovanja u sebe. Teško se toga otarasiti kad jednom zapadneš u taj model razmišljanja. Ma da je samo mišljenje u pitanju, i osjećaj koji se pri tom javlja. Al svjesna sam problema i radim na tome.
OdgovoriIzbrišiMobing bilo koje vrste je jako problematičan pa te sasvim mogu razumjeti. Što je najgore, ostavlja posljedice kao što si i sama opisala. No, ne smiješ odustati od sebe, moraš biti jača od toga, sigurna sam da ti to možeš. Želim ti od srca da to prevladaš...
IzbrišiŽao mi čuti za ovo što si sve prošla kao mlada ali sve se može kad se hoće i vjeruje u sebe pa i visoke škole.
OdgovoriIzbrišiPonekad osjetim tu unutarnju borbu ali daleko je to od toga kako sam se osjećala dok je to sve bilo aktualno i to nisam sve napisala. Sad sam sigurna da mogu, dokazala sam to sama sebi a to je najbitnije...
IzbrišiDraga,tesko je ovo citati i ne mogu ni zamisliti kako je tebi bilo proci to u tako maloj dobi. Zao mi je sto tvoja mama nije imala vise hrabrosti da te obrani i podrzi. Istina je to sto si napisala da kad netko neprekidno nam ponavlja da smo nesposobni,beskorisni i slicno...sami povjerujemo u to ...Samopouzdanje pada na niske grane ili se potpuno izgubi. Kako da takva izgubljena dusa krene u zivot dalje?! Treba za to puno hrabrosti i snage. Ti si je pronasla. Maknuvsi se iz nezdrave sredine,ponovo si pronasla sebe. Postigla si sve ono sto su rekli da neces nikada. Ponosna sam na tebe kao da si moja rodena krv...grlim te
OdgovoriIzbrišiisam imala tih problema u djetinstvu ni kroz školovanje. Otac je bio pomorac, nikad pio, nikad pušio, vrlo šdetljiv do škrtosti. Najgore mi je ilo, kad sam u nekim godinama shvatila kako favorizira mene u odnosu na brata koji je bio osrednji đak i bavio se glazbom. Išli smo u muzičku školu oboje i tu j brat bio na svom terenu i svirao u grupi MI ( stavit ću jednom video grupe) Učila sam i bila zaista vrijedna , odlični đak, zgodna cura i sve je bilo za mene dobro osim osjećaja nepravde prema bratu( ja je i dan danas ispravljam svojim odnosom prema njemu ).Počeo je piti uz svirku i druženje što moj otac do smrti nije zaboravio makar je u međuvremenu prestao , ali svejedno. Nevolje s njim otac je pamtio. Položila sam skrivečki prijemni za Akademiju dramskih umjetnosti i kad sam se javila iz ZG u ŠI on je zaurlao na telefon : Nećeš dok sii moja čer, to je za kurve......." Onda sam upisla FF bez prijemnog ( knjiž-psihologija ) i na trećoj godini upisala Višu socijalnu o odiplomorala u par dana oba studija Ponos moga oca je bio do neba . Upoznala mojeg supruga i nakon 3 mjeseca se vjenčali u Draškovićevoj, došli u Split, živjeli s mojima 7 godina u istom stanu, svi sretnni s dva mala djeteta koje sam rodiila. Sad kad mislim o ocu , nikad na mene nije povisio tom, bio je sttrog, uskratio mi je studij glume doduše, ali beskrajno su mi pomgalai oboje do smrti. A jewsam i ja njima , iskreni govorim.Na žalost, nije bio jednako dobar prema mojem bratu i to me još boli.
OdgovoriIzbriši