PUTOVANJA MOG SINA

Odlučila sam ponešto napisati o svom prvorođencu koji je rođen u Brnu a na to je jako ponosan. Zašto baš o njemu pisati? Pa recimo zbog toga što jako puno putuje a ja u mislima s njim. 

 Naravno i pod obavezno u Češku putuje svake godine po više puta. Jako je vezan uz svoju domovinu. Ne putuje sam već sa svojom partnericom.  

 

Ovaj put otputovali su u Los Angels, a pretprošle godine su bili u New Yorku. Mislim da ne postoji zemlja u Europi gdje nisu bili. Čak su bili i u Africi (Egipat, Maroko, Tunis), Aziji (Japan). 

Ja im to od srca želim i sretna sam da si to mogu priuštiti. Na žalost, djece ne mogu imati,  što mi je jako žao, pa zbog svojih financijskih mogućnosti jako često putuju, kako zimi tako i po ljeti. 

 

Ovaj put sam odlučila da objavim videa koje su mi poslali iako su ih više poslali, ne usudim se poslati one slike i videa na kojima se oni vide. Želim i moram poštovati njihovu privatnost. 

Unajmili su renta kar pa se vozikaju kolima po Los Angelesu. Bili su i dva dana u Las Vegasu gdje su uložili 50 dolara i zaradili 200.  Čak su bili i jedan dan u Meksiku ali nije im se baš dopalo. 

 Mnogi Amerikanci su bili iznenađeni kad su saznali da je moj sin i njegova partnerica iz Hrvatske. I samo da znate, za razliku od našeg vremena, tamo je preko 30 st. 

BLOGERSKA PARLAONICA JE SPREMNA

 Eto, dragi naši prijatelji Kejtoo i moja malenkost napravili smo BLOGERSKU PARLAONICU. Dovoljno je da kliknete na moj profil i odaberete parlaonicu. 

 

Baš me zanima kako će funkcionirati. Ali duboko se nadam da će  biti ok. Da će se koristiti sve više i češće. Naravno, to se ne može dogoditi odmah u početku, za sve treba vremena zar ne? 

Drago mi je da mi je u ostvarivanju moje ideje pomogla blogerica Kejtoo, stvarno je prava majstorica. Evo, to je to dragi prijatelji blogeri. 

P R I J E D L O G

 Dragi moji blogeri. Kad god šećem padne mi svašta na pamet, tako i ovaj put tj. danas. Svi vi znate da dok smo bili na blogu.hr imali smo naslovnicu, pa i anketu. Anketa nam je dobro došla jer smo  svi mogli razglabati, šaliti se itd. 

Što mislite o tome da i mi napravimo jedan zajednički blog na koji bi svi mogli doći i međusobno komunicirati o svemu i svačemu. Predlagati neke svoje ideje pa i glasati na pr. za najbolji post. 

 

 Naravno, to bi morao netko voditi i brinuti se o svemu. Ali ruku na srce ne bi na njemu bilo puno posla. Kejtoo i ja (ili netko drugi) bi se mogli primiti dizajna koji bi isto morao biti napravljen prema dogovoru svih blogera. 

 Kako bi znali tko je napisao novi post? Pa to bi bilo najlakše, za to služi - popis za čitanje. Na stupcu bi bile adrese (linkovi) svih blogera. 

Ovo je samo prijedlog, natuknica (ideja) koja, ako se prihvati, morala dobro razraditi. Što vi o tome mislite?  

T V A R U Ž K Y

 Češka, što se tiče hrane, nije poznata samo po knedličkama svih vrsta već i po jednom siru koji užasno smrdi a zove se - tvaružky. Tradicionalna proizvodnja datira s prijelaza 15. u 16. stoljeće a počela se proizvoditi 1876. u Lošticama zahvaljujući Josefu Wesselsu. 

 

 Olomoucké tvarůžky su tradicionalni češki zreli sirevi napravljeni od obranog (odmašćenog) kiselog svježeg sira, soli i plemenitih mliječnih kultura. Ne sadrže sirilo, bojila, arome ili stabilizatore. Njihov karakterističan pikantan okus i aroma nastaju razgradnjom proteina tijekom procesa zrenja. 

Ljudi ih često stavljaju na prozor između vanjskog i unutarnjeg okna radi sazrijevanja. Ovo je provjeren način da sir "dostigne" pravu konzistenciju i okus. Ne moram ni pisati kako prostorija preuzme taj neugodan i intenzivni miris sira. Samo da se zna, tvaružky su delikatesa a ne baš jeftina. 

 

 Nikad nisam ni probala taj sir ali Morski je i ugodno je bio iznenađen finim okusom. Inače muškarci u Češkoj se znaju šaliti pa reći da dok taj sir ne prohoda nije za jest...jednostavno rečeno dok se crvi nepojave u siru. Uglavnom se jede uz češki kruh i pivce. Rade se i namazi od njih ali hvala, ne bih.

VJEROVATI U SEBE

 U osnovnoj školi nisam bila uzorna učenica moglo bi se reći da sam jedva prolazila razrede iako je moja razrednica vjerovala u mene i sve činila da se upišem u neku srednju školu. Jedino je ona u meni vidjela skriveni potencijal. 

Ne da se opravdavam ali biti dobar učenik uz oca alkoholičara, bježanja skoro svaku noć kod bake gledanje kako otac tuče majku...a nakon svega toga imati uz sebe nasilnog očuha, teško je biti dobar učenik u školi.

Na žalost, moj se očuh nije složio, znao je često reći da nisam sposobna završiti nijednu srednju školu. To me jako boljelo i bila sam razočarana, pa čak i povjerovala da sam nesposobna da išta postignem u životu po tom planu. Kao što to često biva, ako se neka laž stalno ponavlja, postane vremenom neka imitacija istine. Tako je bilo i kod mene. 

Majka ga je podupirala, možda je i vjerovala u mene ali nije mu se željela zamjeriti. Prema njoj je bio dobar ali prema meni i sestri bio je nasilan i više od toga.

Kad sam doselila u Hrvatsku jako brzo sam naučila jezik ali ja sam željela više od toga. Upisala sam srednju i gle čuda, prošla sve razrede s peticom...sve same petice. Odmah sam upisala i ekonomski fakultet i bez problema ga završila i to na vrijeme. 

Tek tada postala sam svjesna koliko sam sposobna i cijeniti samu sebe i bome bila sam i jako ponosna. Od tada znam uvijek reći (što i radim), da ako mogu drugi, mogu i ja. 

Zato dragi moji blogeri uvijek, ama baš uvijek, vjerujte u sebe i ne dozvolite da nečija laž postane  vaša istina. 

SMRT JE POČETAK NEKOG DRUGOG POSTOJANJA

 Ovaj post molim vas shvatite vrlo ozbiljno jer nikada se ne bih šalila s ovom temom. Napisan je s puno emocija. No, prije toga moram nešto jako važno naglasiti. 

Nisam vjernica već prije agnostik, ne vjerujem bapskim pričama, lažnim vidovnjacima i sl. U to spadaju i priče o duhovima koji straše u zapuštenim objektima itd. Ali vjerujem da smrt nije kraj, već početak nekog drugog postojanja.

Sada mogu prijeći na ono glavno koje se dogodilo nakon smrti moje drage seke s kojom sam bila jako vezana. 

I prije nego je oboljela od raka često smo se znali šaliti na temu da koja od nas prije ode na onaj drugi svijet mora se javiti drugoj. Svakakve smo situacije izmišljale i smijale se tomu. 

No, pretprošle godine kad smo bili u posjetu mojoj seki u domu za umirovljenike i bolesne znala sam da se zadnji put vidimo. Zagrlila sam je, pogledala je ravno u oči i rekla: "...zapamti što smo si obećali...". Nakon par mjeseci seka je umrla. 

Nakon tjedan dana od njene smrti oko dva sata poslije ponoći probudio me glasan zvuk. Prvo sam pomislila da se netko vani svađa pa sam probudila Morskog da ode dolje pa vidi što  je u pitanju. Rekao je da je televizor bio upaljen i to do maksimuma. 

E sad, naš TV je malo problematičan kod paljenja: 

1. Prvo moramo pritisnuti tipku na samom televizoru 
2. nakon toga na ekranu se pojavi logo EON jer smo na Telemachu
3. tada s daljinskim prebacim na određeni program.  

 Znači moramo napraviti 3 radnje da bi gledali određeni program i to na srednjoj glasnoći. Mace su bile s nama u spavaćoj sobi ali i da nisu, nema šanse da bi one upalili TV i to tako glasno. 

Na temelju svega toga, ako ste pažljivo čitali, i sami možete zaključiti da se to nikako ne može logički objasnit ono što se dogodilo. Ali ja sam znala i osjećala da je seka ispunila obećanje koje smo si dali. 

PRIJATELJSTVA NA BLOGU?

 Da, vjerujem da mogu postojati takva prijateljstva. Uopće nema veze što se ne viđamo, ne pijemo zajedno kavu, ne gledamo se oči u oči...ali dijelimo svoju sreću, bol, znanje itd. i sl.

Ovim postom ne želim veličati digitalna prijateljstva i zanemariti opasnosti koje internet nosi, već želim dati do znanja da i on može biti pozitivan ako se pametno koristi. 

U biti, moglo bi se reći da se radi o posebnim prijateljstvima koja su stvorena internetskim vezama. Jesu li takva prijateljstva pouzdana? Kako kada, kao i ona fizička, zar ne? 

 

Ok, topli zagrljaj ne možemo dobiti preko interneta, to je veliki nedostatak ovakvih digitalnih prijateljstava ali sve ostalo skoro da je isto. 

Najvažnije je to da se i na ovaj način možemo družiti a to je uvijek bilo najvažnije među ljudima. Postoji čak mogućnost da su takva prijateljstva sigurnija od onih fizičkih. Čak neka i duže traju.  

Vjerujete vi u internetska prijateljstva? 

 

P.S: Ovim putem želim se zahvaliti blogerici Floramy iliti  Riječ po riječ koja mi je nesebično pomogla oko postavljanja videa u stupac.

BOJITE LI SE STARENJA?

 Ponekad znam pogledati na YouTub-u kako poznate ličnosti izgledale  u mladosti a onda i u starosti. Netko lijepo stari, valjda zbog gena, a neki pak obrnuto. 

Dobro se sjećam kad sam bila školarka i saznala da naša razrednica slavi svoj 33. rođendan, nisam to mogla pojmiti jer sam smatrala da je to strašna starost hehehe

Kad si mlad želiš da što prije budeš punoljetan pa si dodaješ godine i onda dođe vrijeme kad umanjuješ svoje godine. A kad ti netko kaže da izgledaš bar 10 godina mlađi ponosan si do neba.

Iako neki znanstvenici tvrde da vrijeme zapravo ne postoji mi obični ljudi itekako osjećamo  da vrijeme itekako djeluje na naš izgled.

Što iz svega toga zaključiti? Prihvatiti starost kao nešto sasvim prirodno pa čak i lijepo jer svako razdoblje u životu nosi svoje lijepe trenutke kao i one druge. 

Bojite li se starosti?  

MOJ RODNI GRAD

Pošto sam Čehinja koja se udala i doselila u Hrvatsku pa da nešto kažem o svojoj Domovini. Ali prije toga moram naglasiti da je baka (Marija Filipović) s tatine strane bila Hrvatica koja je za vrijeme Austro-Ugarske doselila u Slovačku i udala se  za mog djeda porijeklom iz Mađarske. 

Mnogi se pitaju zašto su Česi toliko uspješni? Tajna uspjeha leži u činjenici da Česi imaju njemačku disciplinu i slavensku dušu, a ta se kombinacija čini dobitnom, tako su konstatirali analitičari. 

Brno je glavni grad Moravske i ujedno drugi najveći grad u Češkoj. Naravno, za mene je to najljepši grad na svijetu jer sam tamo provela djetinjstvo i mladost sve dok se nisam udala. 

Nešto malo o češkom jeziku koji je isto slavenski kao i hrvatski. Češki jezik, od Amerikanaca, svrstava se kao drugi najteži jezik na svijetu. U to baš nisam sigurna ali činjenica je da je češki jezik  daleko teže naučiti nego hrvatski kojeg sam ja jako brzo naučila. Jedino me zezaju naglasci kojih se vjerojatno nikada neću riješiti a mojoj djeci je to jako smiješno.    

MOJE LUDORIJE I JA

 Dragi moji blogeri nemate pojma koliko se nekada volim "igrati" na internetu, baš kao da imam 16 godina tek. Volim proučavati, učiti, istraživati ali i zezati se...a da ne spominjem igrice, pogotovo Laru Croft. 

Moja odrasla djeca kažu za mene da nikada neću odrasti. Pa što, nije to niti tako loše, zar ne? Čovjek dosta pati u životu zato se i treba znati ponekad i zabavljati kao na pr. ja. A sad pogledajte kako se to ja nekada zabavljam na internetu. 

    

 

 

 

 

 

 

Kako se vi zabavljate na internetu?  

PARALIZA SNA

 Paraliza sna je jako čudan fenomen koji neki ljudi mogu strpati u pogrešnu ladicu tj. u nešto nadnaravno. 

Evo jedne kratke definicije: "Paraliza sna obično se pojavljuje tijekom REM faze u kojoj ljudi obično sanjaju. Tijekom paralize sna ljudi su budni i svjesni, no ne mogu se pomaknuti niti ispustiti glas." 

Ne mislim o ovom pojmu pisati na znanstveni način već kao osoba koja je taj fenomen dosta često doživjela u određenom periodu svog života a vjerujete, nikome je ne bih poželjela. 

Sjećam se prvog i najintenzivnijeg takvog doživljaja. Nakon nekoliko tjedana, poslije smrti moje drage osobe, dok sam spavala osjetila sam odjednom na  sebi zagrljaj u donjem dijelu abdomena. Nisam se mogla pomaknuti samo sam je čvrsto držala za majicu da je ne bih ponovo izgubila.  Ona je tužnim glasom ponavljala kako joj je žao što toliko patim. 

Htjela sam je još više privući sebi i reći joj da ostane ali nisam se mogla pomaknuti niti progovoriti samo sam osjetila kako polako nestaje a meni bilo tako krivo što je ne mogu zadržati. Nisam se bojala, naprotiv, bila sam sretna što je ponovo sa mnom moja draga osoba. 

Inače paraliza sna prvenstveno je jako neugodan i zastrašujući doživljaj. Sanjaš a djelomično si budan bez mogućnosti pomaka i govora.  

Kad sam se napokon mogla pomaknuti nisam u prvom trenutku shvatila što mi se to zapravo dogodilo. Sve je djelovalo tako istinito  ali ujedno i toliko neobično i neobjašnjivo. Naravno, kasnije sam sve proučila i saznala  što mi se to zapravo dogodilo. 

Jeste li vi imali sličan doživljaj?  

MORSKI I JA KAO GLUMCI

 Da, da, ne bi vjerovali ali Morski i ja smo bili i glumci i to u Češkoj besedi u Rijeci. U tome smo jako uživali...bilo je smijeha, druženja i putovanja čak i izvan Hrvatske. 

 Najljepše nam bilo u Češkoj u gradu Budejovice. Česi su nas divno dočekali s različitim češkim delicijama, družili se uz pivce i uživali u razgledavanju tog divnog grada. 

Nama amaterskim glumcima bio jako smiješan Morski kad je igrao crnca-slugu i uz to znao je malo fulati riječi jer je on jedini bio Hrvat s vrlo malo znanja češkog i osim toga bio je smiješno našminkan. 

Evo i  mene kao grofa u komediji Luigia Pirandella, dok je Morski bio opet sluga ali nije više bio crnac. Baš je bio cakan, jelda?

U trenucima odmora jedva smo čekali da sjednemo i popijemo nešto. Nisam pila pivu ali bome sokove jesam. Tada sam još pušila i cigarete. 

 Eto ukratko o našoj glumačkoj karijeri. 

VOLIM GLEDATI KOMEDIJE

Ne znam kako vi, dragi moji blogeri, ali ja se volim smijati i šaliti baš kao prava Čehinja. Zato uvijek rado pogledam neku dobru komediju. 

Na primjer sigurno svi znaju za Mućke (engleska humoristična serija), zar ne? Vjerujete mi da sam je valjda gledala...ne znam ni sama koliko puta jer kad god se emitira ja je gledam. I tako će biti nadalje, nikad mi neće dosaditi. Gledajući tu seriju ne samo da mi je smiješna već se i nekako dobro osjećam, jako dobro djeluje na mene.

 

Naravno da volim gledati i češke komedije a bome ima ih ohohoooo. Tako na pr. komedija Sunce, sijeno i nekoliko šamara (Slunce, seno a par facek) koja je poznata tako reći u cijelom svijetu. A da ne spominjem komediju Selo moje malo (Vesničko má středisková)  koja je dobila Oskara.

 

Što se tiče hrvatskih komedija, na žalost, moram napisati da ih nema ili vrlo malo i to su komedije koje su davno snimljene. Mislim na pr.  komediju Tko pjeva zlo ne misli ili Seriju Moje malo misto, Velo misto i Gruntovčani. 

   Volite gledati komedije ako i vi  koja vam je najdraža?

PRELIJEPI TRENUCI U OPATIJI

Na početku 2018. godine operirala sam srce tj. ugrađene su mi 4 premosnice. Ali ne mislim pisati o bolestima već o puno ljepšim situacijama. Nakon godine dana od operacije javili su mi da mogu doći u Opatiju na oporavak. Radilo se o tri tjedna krajem šestog mjeseca. Naravno da sam odmah prihvatila. 

Spakirala kofer, javila Morskom koji me dočekao na kolodvoru u Rijeci i sutradan smo zajedno krenuli u Opatiju. Osoblje me divno dočekalo i kad sam vidjela svoju sobu bila sam istinski presretna. Sama u krasnoj sobici i to tri tjedna! 

 

Morski me skoro svaki dan posjećivao iako je dopodne radio na moru. Čak je jednom i prespavao. Zajedno smo šetali, kupali se i bilo nam je kao na medenom mjesecu. Teško je opisati kako sam uživala u svakom trenutku...ali jesam i uvijek ću se rado prisjećati onih dana. 

J A P A N (4) - Z a d n j i

Kako sam se dosjetila posjetiti Japan? Kad sam bila mala (cca 10 godina) jako mi se sviđala japanska pjesma "Sukiyaki", djelovala mi je nekako posebno skoro pa sudbonosno. Nisam znala tada kako se zove pjesma niti pjevač. Prošlo je puno godina kad sam se opet prisjetila te pjesme. Ni dan danas nemam pojma kako sam je pronašla na YouTubu jer , kao što sam već napisala, nisam znala kako se zove. Tada sam odlučila da s Morskim, koji se odmah složio, otputujemo u Zemlju izlazećeg Sunca. 

 

No, tu nije kraj zagonetnih događaja. Zadnji put kad smo posjetili Japan i kad smo bili na Marble beach (Rinku town) u Osaki bio je vani na otvorenom koncert za djecu s posebnim potrebama a završna pjesma je bila - Sukiyaki. Pošto znamo pjesmu napamet, ustali smo i glasno pjevali s izvođačima, a među njima bila je najpoznatija pjevačica  Ruriko Ohgami koja je primijetila kako pjevamo japanski i rado se pozdravila i porazgovarala s Morskim.  

 

U ovom zadnjem postu objavit ću video o Hiroshimi. Mislim da je svima poznat taj grad. Jedino mogu dodati da su ga Japanci predivno ponovo izgradili samo su ostavili  jednu ograđenu ruševinu kao spomenik na ono što se tamo dogodilo za vrijeme 2.sv. rata. Spomenici su svakodnevno posjećivani kako od samih Japanaca tako i mnogobrojnih turista. 

A na kraju -  S a y o n a r a

J A P A N (3) - prošlost i sadašnjost

Nadam se da vam neću dosaditi Japanom? Imam osjećaj da vam još nisam dočarala ono što sam željela. Zato ajmo dalje...

Nekada davno, Japancima najčešća hrana bila morska, međutim došlo je ipak do promjena, pogotovo nakon drugog sv. rata. Iako se Japanci i dalje zdravo hrane ipak ćete pronaći na pr. Mcdonald's, picerije itd. i sl. Nadam se da to neće prevladati jer Japanci vole svoju tradaciju.

Što se tiče glazbe, isto postoje promjene. Nekad davno postojalo je kazalište Kabuki, postoji i dan danas ali uz to omladina pjeva  i pleše pjesmice koje se uvelike razlikuju od prijašnje japanske glazbe.

  

Što se tiče odijevanja, naravno da još mnogi koriste kimona, pogotovo povodom nekih proslava na pr. svadbe na tradicionalan način. Iako je poznato da najviše koriste kimona sami turisti. Zaposleni muškarci obavezno nose odjela a djeca u školi iste školske uniforme. 

 

Eto, to bi bilo sve za danas. Ostalo možete vidjeti preko videa.     

J A P A N (2) - LJ U D I

Evo nastavka prošlog posta. Kad bi me netko pitao što je na mene ostavilo najveći i najzanimljiviji utisak odgovorila bih mu - ljudi. Sad ću to nastojati objasniti. 

Hodate ulicama, prolaze pored vas mnoštvo ljudi i svi djeluju kao da te ne vide. Na neki način izgledaju hladno i nezainteresirano ali...da, sad ide ovaj ALI.

Dovoljno je jedna riječ, jedno slovo a sve se mijenja. Upute vam smiješak, poklone se i pažljivo vas slušaju da bi vam pomogli i to do te mjere ako pitate na pr. za metro, bez obzira koliko je udaljen, s lakoćom i velikom uljudnošću odvedu vas do ulaza metroa. 

 Znači, s jedne strane Japanci vam se mogu činiti kao hladni ljudi dok s druge strane su iznimno ljubazni i željni pomoći i prijateljstva. Što se tiče baš tog prijateljstva to smo najviše osjetili u barovima s karaokama. Spremni su vas zagrliti, plakati i smijati se s vama...dočekati i otpratiti vas kao dragog i dugogodišnjeg prijatelja.  

Jedan kratki dodatak. Druga stvar koja me iznenadila u Japanu bio je sladoled od graha hehehe. Hvala, ne bih ga više kupila.  

J A P A N

 Često se prisjetim Japana i poželim ponovo posjetiti tu predivnu zemlju. Bili smo tamo četiri puta a kad me netko pita zašto baš Japan i zašto toliko puta? 

Zašto? Pa zato jer to je posebna zemlja skoro pa po svemu u pozitivnom smislu. Već je poznato da kad jednom posjetiš Japan, uvijek ćeš imati želju otići baš tamo. 

No da previše ne pričam pogledajte video možda ćete i vi poželjeti sjesti u avion i poletjeti daleko na istok, u Zemlju izlazećeg Sunca. Mi, na žalost, ne možemo jer imamo 3 mace koje nema tko čuvati.

 

MOJA BAKA I MOJ DJED

Moja je baka imala devetero djece, moja je majka bila najstarije dijete. Iako sam imala jako teško djetinjstvo, bilo je zgoda kojih su uvijek rado prisjećam i slatko nasmijem, pogotovo s rođacima u Brnu. 

 Tako jednom prilikom kad smo sestra i ja s majkom morali spavati kod bake jer je otac bio opet pijan i tada je bio jako agresivan prema majci. 

Tišinu u velikoj sobi kod bake s vremena na vrijeme prekidao je djedin (baka nije spavala s djedom kad je bio pijan) molećiv glas: "...patkice moja, volim te..." - na što mu baka odgovarala onako dosta strogo: "Psssst, pusti nas spavati! Sutra nećeš popiti nijedno pivo, samo da znaš!". 

Uzalud. Djed je i dalje navaljivao i zvao je baku patkicom koju obožava. Na kraju, kad su već svi bili budni u sobi i tiho se smijali, baka je primila svoju papuču i bacila je na djeda koji je glasno zajaukao. 

 

 

Svi su se smijali u cijelom stanu i od tada se vječito prepričava ta zgoda iliti nezgoda, hehehehe.