SMRT JE POČETAK NEKOG DRUGOG POSTOJANJA

 Ovaj post molim vas shvatite vrlo ozbiljno jer nikada se ne bih šalila s ovom temom. Napisan je s puno emocija. No, prije toga moram nešto jako važno naglasiti. 

Nisam vjernica već prije agnostik, ne vjerujem bapskim pričama, lažnim vidovnjacima i sl. U to spadaju i priče o duhovima koji straše u zapuštenim objektima itd. Ali vjerujem da smrt nije kraj, već početak nekog drugog postojanja.

Sada mogu prijeći na ono glavno koje se dogodilo nakon smrti moje drage seke s kojom sam bila jako vezana. 

I prije nego je oboljela od raka često smo se znali šaliti na temu da koja od nas prije ode na onaj drugi svijet mora se javiti drugoj. Svakakve smo situacije izmišljale i smijale se tomu. 

No, pretprošle godine kad smo bili u posjetu mojoj seki u domu za umirovljenike i bolesne znala sam da se zadnji put vidimo. Zagrlila sam je, pogledala je ravno u oči i rekla: "...zapamti što smo si obećali...". Nakon par mjeseci seka je umrla. 

Nakon tjedan dana od njene smrti oko dva sata poslije ponoći probudio me glasan zvuk. Prvo sam pomislila da se netko vani svađa pa sam probudila Morskog da ode dolje pa vidi što  je u pitanju. Rekao je da je televizor bio upaljen i to do maksimuma. 

E sad, naš TV je malo problematičan kod paljenja: 

1. Prvo moramo pritisnuti tipku na samom televizoru 
2. nakon toga na ekranu se pojavi logo EON jer smo na Telemachu
3. tada s daljinskim prebacim na određeni program.  

 Znači moramo napraviti 3 radnje da bi gledali određeni program i to na srednjoj glasnoći. Mace su bile s nama u spavaćoj sobi ali i da nisu, nema šanse da bi one upalili TV i to tako glasno. 

Na temelju svega toga, ako ste pažljivo čitali, i sami možete zaključiti da se to nikako ne može logički objasnit ono što se dogodilo. Ali ja sam znala i osjećala da je seka ispunila obećanje koje smo si dali.